MISTERIJE KOMŠIJSKIH SUSRETA I TAJNE ULAZNIH VRATA
Svi mi koji živimo u stambenim zgradama iskusili smo sledeće:
Ako iz izvesne udaljenosti prilazimo ulazu a komšija je već otvorio vrata,može da se desi da nas sačeka, pridrži nam vrata i oslobodi nas traženja ključa po bespućima dubokih torbi. Šta mi tad radimo?
Zahvalimo se i pridržimo vrata da pustimo komšiju da ide svojim putem. Ili, pak doživimo to otvaranje vrata kao nešto što se podrazumeva, i uplovimo u ulaz dok nam komšija i dalje pridržava vrata .
Koji ste vi komšija?
Da li uopšte čekate komšiju pred vratima ili ste hvatač magle, isti onaj koji nam pred nosom ode liftom (a video nas je).
Znala sam da hejtujem te bežače a onda sam im oprostila. Nisu ni ti što beže najgori ljudi na svetu, ne znamo mi zašto oni i od čega beže.
Zanimljivije je ovo plemstvo što prolazi pored vas dok im vi držite vrata. Pa čekaj, ako sam se iscimala da te sačekam, dođi do vrata pa ih sam pridrži i pritvori. U stvari, češće sam to doživljavala sa ženama, valjda su navikle na džentlmene, s tim što ja nisam nikakav džentlmen nego isto žena, ali one jednako prolaze, baš fino, neko im drži vrata, pa šta. Nije baš da misle da je zgrada zaposlila vratara, nego ni ne misle, uđu pored vas i to je to. Ruke se jednostavno ne pokreću u pravcu pridržavanja.
Sad bi već trebalo da bude jasno da spadam u vratare, pridrživače, vaspitane ljude koji misle na bližnjeg a da su ovi drugi bezosećajni i sebični. Ali, ništa od toga. Nisam baš neka moralna gromada. Svi smo svakakvi. Svet bi možda bio bolje mesto da se svi tako pridržavamo i pomažemo ali nije.
I ovi što beže i zalupe vam vrata ispred nosa, i oni što ulaze kao u kraljevsku palatu, kao i mi što sačekamo i pridržimo – svi smo u istoj zgradi tj u istom životnom sosu.
Zato, neka svako radi ono šta najbolje zna: ovi što beže neka beže a plemići i plemkinje neka prolaze. Kome se pomaže neka pomaže, a može time i da se pohvali i napiše blog o ovoj nevelikoj temi.